SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU

Metode istraživanja II
prof. dr. sc. Vjekoslav Afrić

 

  

BARBIR JELENA

Sociologija, Povijest umjetnosti; 2. godina

jbarbir@ffzg.hr

 KULTURA I OBIČAJI

 

   SAŽETAK:

 

   Pojam kulture obuhvaća cjelokupno naslijeđe neke skupine ljudi koja tu kulturu prepoznaje kao svoju. Ona je naučena i zajednička. Iako je danas gotovo cijeli svijet obuhvaćen jednom univerzalnom kulturom, unutar nje nalazimo brojne raznovrsnosti. Univerzalni elementi poprimaju specifične oblike uvjetovane kako geografskim položajem, tako i vjerovanjima određenog društva. Običaji koji nastaju pod tim utjecajima su nastojanja čovjeka da zavlada svijetom i silama koje ne može razumjeti. Vlastita kultura se smatra prirodnom, dok se prema nepoznatim običajima odnosimo diskriminirajuće. Pri tom trebamo imati na umu da je svaki nama nelogičan običaj jednako logičan kao bilo koji naš.

 

ključne riječi:

kultura, običaji, totemizam, ljudožderstvo, nebeska tijela, brak, tajna društva, kult pokojnika

 

 

   U sociologiji se pojam kulture odnosi na cjelokupno naslijeđe neke grupe ljudi, tj. na naučene obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja, kao i na izraze tih obrazaca u materijalnom obliku. Kultura je kompleksna cjelina ''sastavljena'' od oruđa i tehnika, obrazaca ponašanja i zajedničkih vjerovanja, vrijednosti i pravila. Ona definira odnose ljudi prema okolini i jednih prema drugima. Ona je temelj naše ljudskosti i društvenosti, te je kao takva obilježje svakog tipa društva. Pojednostavljeno govoreći, kultura je sve što nam je zajedničko s drugim ljudima i sve što proizvodimo. Običaji koje nalazimo kod različiti društava su izraz načina razmišljanja njegovih pripadnika.

 

  

   Clyde Kluckhohn slikovito opisuje kulturu kao ''nacrt za življenje'' kojeg se pridržavaju članovi nekog društva (Haralambos, 1989 : 17). Čovjek nema instinkata koji bi upravljli njegovim ponašanjem, te se stoga mora osloniti na naučene smjernice. Da bi društvo funkcioniralo i da bi njegovi članovi mogli komunicirati te smjernice moraju biti zajedničke. Kultura ima dva bitna obilježja, ona je naučena i zajednička.  

    

  Osim prihvatljivog ponašanja, kultura određuje i devijantno ponašanje. Devijantnost se definira u odnosu na neki standard, a on varira od vremena do vremena kao i od mjesta do mjesta. Preciznije, davijantnost je određena kulturom, a kultura je podložna promjenama (Haralambos, 1989 : 391). Tako je npr. nekada smatrano devijantnim šminkanje žena, a danas gotovo da je obratno. Slično je i sa homoseksualnošću koja je u nekim društvima bila tretirana kao zločin, dok je u drugim prisutna od davnina, a u sadašnjosti je u nekim zemljama dozvoljen istospolni brak. Pojednostavljeno, pod devijantnošću podrazumjevamo ona djelovanja koja ne podliježu normama i očekivanjima članova određenog društva. Stoga, moramo biti što je moguće više objektivni pri proučavanju običaja nekog drugog društva.

 

    Unatoč brojnim razlikama među kulturama, postoje i trajni obrasci društvenog života prisutni bez iznimke u svim društvima – kulturne univerzalije. Antropolog G.P.Murdock je napravio listu od 88 kulturnih sastavnica za koje smatra da su univerzalne u svim kulturama (Fanuko,1997 : 26). Među njima su razdioba po dobi, nakit, šale, igre, ples, kalendar, ...

 

   Od samih početaka ljudske djelatnosti, odnosno od prvih početaka ljudske kulture, ljudi se žele iskazati i na materijalnom i na duhovnom polju. Svojom aktivnošću čovjek pokušava iskoristiti zamišljene sile i sve drugo što mu pruža njegova mašta kako bi poboljšao ili pak održao svoj položaj. Iz težnje da makar i na mističan način objasni svijet i njime bar djelomično ovlada razvija se praksa običaja i obreda. Danas nam oni mogu izgledati poput izraza bezumlja i surovosti primitivnog načina života, a zapravo predstavljaju ''početke'' naših težnji da objasnimo neobjašnjivo.

 

  Kultura u velikoj mjeri određuje način mišljenja i osjećaja članova društva, kao i njihove postupke i svjetonazor. Članovi društva često shvaćaju kulturu kao nešto samo po sebi razumljivo. Ona u tolikoj mjeri postaje dio njih da često nisu ni svjesni da postoji. Kultura određuje prihvaćen način ponašanja za članove određenog društva. Te se odrednice mijenjaju od jednog društva do drugog, što potencira nesporazume između pripadnika različitih društava. Tek u susretu s tuđim običajima postajemo svjesni vlastitih. Ponekad nam se tuđi običaji čine neshvatljivi, pa čak i glupi, što je rezultat etnocentrizma, odnosno prosuđivanja svih kultura sa stanovišta svoje. Kao sociolozi, trebali bi smo biti što otvoreniji prema stranim običajima, te ih pokušati razumjeti.

 

   Većina običaja koji su opisani u ovom radu su iz prošlih vijekova, te često predstavljaju ostatke ili samo najzaostaliju stranu života. Stoga se na osnovi njih ne mogu izvoditi opći zaključci o razvitku pojedinih civilizacija. Mnoge za nas čudne i neshvatljive odnose i postupke moramo shvatiti kao specifičnu stranu ljudske povijesti i kulture, pa čak i kao preduslov naše suvremene civilizacije. Kao potvrdu toga nalazimo brojne simbolične tragove ''primitivnih'' običaja u svim suvremenim narodima svijeta.

 

   Štovanje životinja i bilja

 

   U svih naroda nailazimo na običaj poštivanja životinja, koji izražavaju težnju ljudi da magijskim ritualima utječu na njihovo ponašanje i očuvanje njihova prijateljstva. U nekim kulturama dolazilo je do potpunog poistovjećivanja ljudskih grupa sa pojedinim životinjama. Ti su običaji u najizvornijem obliku sčuvani kod lovačkih plemena. Kako bi utjecali na uspješan lov, oni su izvodili razne igre pod životinjskim maskama, oponašajući kretnje životinja ili sam lov. Tako su npr. Mandan Indijanci kad određeno vrijeme ne bi vidjeli bizone plesali pod bizonovom kožom. Pojedinog bi plesača gađali tupim strijelama, te mahali noževima nad njim imitirajući komadanje bizona. Taj obred bi se nastavljao sve dok se ne bi pojavili bizoni. Mnoge slične prikaze nailazimo u unutrašnjosti špilja, koja se definiraju kao magijska prasvetišta. Najbrojniji nalazi iz paleolita se nalaze u špiljama Franko- kantabrijskog trokuta. To su slikarije bez kompozicije, gdje je središnji prikaz velika lovna životinja, koja često nosi ubode strijela. Time je paleolitski čovjek sebi povećavao šanse da će tu životinju uistinu ubiti. Također je vrlo rašireno bilo štovanje medvjeda, koje se još donedavno održalo kod nekih arktičkih plemena. Nalazi iz Dordogne i Weimara ukazuju na svjesne pokope mrkih medvjeda (Grupa autora, 1987 : 28). Oni su bili pokopavani uz obrede, jer se vjerovalo da će se, pod uvjetom da je pokop bio besprijekoran, mrtva životinja vratiti u život ili će nagovoriti druge životinje da dozvole lovcu da ih ulovi.Uska povezanost ljudskih grupa sa životinjama zamišlja se kao krvna povezanost, te je u tome temeljna ideja totemizma. Totemska se životinja obično naziva bratom ili ocem. Članovima roda obično je zabranjeno ubijanje i jedenje mesa totemske životinje. Postoje i torije da je poštivanje divljih životinja pridonijelo pripitomljavanju nekih životinjskih vrsta.

 

   Štovanje drveća je poznato u svih naroda svijeta. Ono se smatra živim bićem ili staništem duhova. Negdje se vjeruje da se duše mrtvih naseljavaju u drveće. Često se drveću prije sječe izvinjavali i objašnjavalo zašto ga sijeku. Za mnoge se biljke vjeruje kako imaju izvanrednu moć, pa su upotrebljavane u narodnom liječenju, služe kao amajlija ili se njihova moć pokušava prenijeti na usjeve, ljude i životinje. Vrlo je rašireno štovanje drveća u obliku paljenja badnjaka. Iz naših se običaja vidi kako je badnjak predstavljao demona vegetacije od kojeg zavisi plodnost, sreća i napredak. Također je rasprostranjeno vjerovanje o duhu usjeva kao i običaji kojima se nastoji osigurati bogata žetva sljedeće godine. Osnovu ovih vjerovanja možemo naći u žetvenim običajima, kojima se plodotvorna snaga novog žita nastojala prenijeti na novi usjev. Žitu iz žetvenog vijenca, tj. iz posljednjeg ili prvog snopa, pridavala se oplodna moć.

 

   Nakon otkrića uzgoja biljaka, mnoge totemske životinje zamišljene su kao duhovi biljka. Zbog toga su na početku kao duhovi bilja bile štovane divlje životinje, koje su u kasnijim razdobljima bile zamjenjene domaćim. Ideja o umiranju starog žita da bi se rodilo novo, dovela je do žrtvovanja životinjskog ili ljudskog pedstavnika žitnog demona. U Njemačkoj su se posljednji klasovi u polju nazivali vuk, a isti naziv dobija i žetelac posljednjeg klasja, koji i zavija poput vuka i nasrće na ostale žeteoce. U kasnijim razdobljima je vuka zamijenila domaća životinja. U nekim krajevima Poljske i Mađarske žeteoci živog pijetla stave među žito koje će poslijednje žeti, zatim ga zakopaju u zemlju do vrata i odrube mu glavu kosom ili srpom. Obično se žrtvuje kokoš, koza ili svinja. Osobita se snaga pridaje krvi i vitalnim organima žrtvovane životinje. Topla je krv morala isteći na zemlju, a žrtva bi se isjekla na komade koji bi se potim razbacali po polju. U nekim običajima nalazimo na tragove ljudske žrtve. Negdje je bio običaj da se pri završetku žetve veže domaćica, da se prividno pali na vatri i da se pod nju baca zapaljena slama. Život primitivnih ratara osiguran je samo ako čovjek u potpunosti dijeli sudbinu biljke.

 

   Ljudožderstvo

 

   Želja da se mistična snaga totemske žrtve prenese ns ljude i polja dovela je do običaja ritualnog žrtvovanja i jedenja žrtvovane životinje. Istu osnovnu ideju sadrži i običaj jedenja ljudskog mesa ili antropofagija. Nekad je obred žrtvovanja ljudi spojen sa seksualnim orgijama, što također ukazuje na vjerovanje da jedenje ljudskog mesa, povezano sa seksualnim aktom, povoljno utječe na rast bilja. Ljudožderstvo se danas u nauci u prvom redu objašnjava mitskom identifikacijom života ljudi sa životom biljaka. Ljudskoj žrtvi i jedenju njenog mesa pridružuje se i seksualna sloboda da bi se i na taj način pojačao njen magijski utjecaj. Kod Kariba je glavni razlog jedenja ljudskog mesa bila želja da se na sebe prenesu magijska svojstva žrtve, u prvom redu njenih vitalnih dijelova. Cilj je bio prenjeti na sebe osobine pojedinih zarobljenika, te im se istovremeno osvetiti najokrutnijom uvredom. Ljudožderstvo je bilo i način kojim se sticala hrabrost žrtve. Dajaci su jeli dlanove i meso sa koljena pogubljenih, da bi im ruke bile sigurnije, a koljena jača. Ljudožderstvo se najduže zadržalo kod afričkog plemena Mangbetu, koji su jeli zarobljenike, ali i susjede koji su umrli prirodnom smrću, dok su leševe svojih srodnika prodavali drugim plemenima. U tim se običajima gubi magijski značaj ljudskog mesa, tako da je ono postalo omiljena hrana koja se prodavala na tržnicama. Akt jedenja ljudskog mesa ponekad obavlja samo božanstvo. Ljudožderstvo zbog nestašice hrane i gladi javlja se samo u izuzetnim slučajevima, koji nisu pridonijeli da ljudožderstvo postane stalni običaj.

 

   Lov na glave se, također, često izvodio da se jedenjm mozga ili pijenjm krvi iz glave ubijenog prenese na sebe magijska snaga, koju sadrži ljudska glava. On se izvodio i da bi se magija glave prenijela na polja i na usjeve. Vjerovalo se da ljudske glave pospješuju plodnost i rast usjeva. U nekim se plemenima uspješan lov na glave smatrao dokazom zrelosti i hrabrosti.

 

   Lov na glave i ljudožderstvo se nekad objašnjavaju kao osveta ili želja da se na taj način protivnik potpuno i konačno uništi. Taj se običaj javlja i u nekim mitovima. I mit i ljudska praksa podjednako pokazuju da se mesu ljudske žrtve, posebno glavi pridaje magijska moć.

 

   Običaj ljudožderstva je danas gotovo iskorijenjen, osim možda u nekim veoma izoliranim dijelovima Nove Gvineje. Neka društva se danas kaju zbog ljudožderstva u prošlosti. Tako su nedavno stanovnici sela Nabutautau s pacifičkog otoka Viti Levu priredila svečanu ceremoniju kojom su se ispričali potomcima kršćanskog misionara Thomasa Bakera koji je sa svojom sljedbom pojeden prije 136 godina. Seljani vjeruju da su od tog trenutka ukleti, a isprikom su željeli prekinuti lanac nesreće.

 

   Ljudi i nebeska tijela

 

   Ljudi su za nebeska tijela i za atmosferske pojave vezali i svoja mistična shvaćanja života i svijeta, prema kojima su često upravljali svojim svakodnevnim poslovima. Najrašireniji su kultovi mjeseca i sunca. Mjesec je smatran praroditeljm ljudi, pripadaju mu brojni običaji koji vežu ljude za svijet natprirodnih bića i duhova, kao i pokojnika. Ostaci lunarnog kulta i lunarnih mitova sačuvani su i u mitologiji, narodnom vjerovanju i običajima indoeuropskih naroda. Mjesečeve mijene označavaju najprije sretan početak i napredak, zatim opadanje i smrt, pa se prema tome upravljaju i mnoge radnje, kao npr. poljodjelski radovi.

 

   Kult sunca ima istaknuto mjesto u mitologiji viših lovaca istočara. Prvobitni običaji pokazuju nastojanja da se usmjeri put sunca i da mu se pruži pomoć kada je nisko i slabo. Običajima se nastoji i zaštititi od sunčeve vrućine koja može uzrokovati sušu. Raznovrsnim magijskim igrama i paljenjem vatri nastoji se pomoći suncu da ne posustane. Suncu su bile posvećene i stalne svete vatre, kojima pripada i prvorazredna uloga u običajima spriječavanja kiše. Kada se želi prizvazi kiša, glavni element predstavlja dodir s vodom ili imitacija same kiše prskanjem. U činima za kišu mnogi narodi žrtvuju crne životinje, kako bi analogijom izazvali crne oblake.

 

   Mnoge megalitne građevine ostavljaju dojam kao da su služile astronomskim namjenama. Vjerojatno su se služili njima pri određivanju kalendara i ratarskih godišnjih doba. Stonehenge u Engleskoj ima krug od pješćenjaka, a kameni su stupovi poredani tako da se podudaraju s izlaskom sunca u ljetnom solsticiju. Duž čitave Euroazije i Amerike, astronomi su ustanovili da su kamene građevine služile kao opservatoriji i megalitni kalendari. Iz toga možemo zaključiti da se astronomija razvijala u okviru religije i obreda(Grupa autora, 1987 : 32).

 

   Seksualni i bračni život

 

   Vjerovanje u magijsku snagu seksa prati prirodnu podjelu rada po spolu. Žene za vrijeme određenih poslova najstrože izbjegavaju snošaj i svaki dodir s muškarcima. U mnogim plemenima muškarci poštuju istu zabranu prije odlaska u lov ili u rat. Mogući razlog tog običaj je strah da dodir sa ženama ne bi zarazio ratnike ženskomslabošću i strahom. Mistika seksualnog života je još dublja i složenija. U jednom običaju nalazimo vjerovanje da rodoskvrna veza uvećava sposobnost lovca i povećava šanse za uspješan lov. Slične običaje nalazimo i u obredima za plodnost polja. Izvor magijske snage predstavlja rodoskvrni i uopće neprirodni akt, koji je inače zabranjen.

 

   Kod ratarskih plemena ženama se pridavala mistična snaga oplođivanja polja. Rašireno je vjerovanje da žena rotkinja povoljno djeluje na rodnost polja, a da žena nerotkinja spriječava polja da rode. Ljubavni zagrljaj od najstarijih vremena predstavlja magijski čin i sastavni dio kulta, kojim se nastoji utjecati na plodnost polja, razmnožavanje životinja i otklanjanje nedaća. U australijskim plemenima se ponekad odaju seksualnim orgijama s namjerom da se na taj način otkloni bilo koja vrsta nesreće. Gotovo je svako društvo imalo neku svečanost za vrijeme koje su prestajala vrijediti sva pravila i kada su se odavali neograničenim uživanjima i potpunoj slobodi. Poznati su i seksualni obredi koji se javno izvode u hramovima, dijelom sa ciljem defloracije djevica, a dijelom sa ciljem da se postigne plodnost braka.

 

   Mnoga plemen nisu znala uzrok začeća, pa su ga obično pripisivali djelovanju duha nekog pretka ili totemske životinje. U nekim plemenima Afrike smatraju da začeće proizlazi iz miješanja sperme sa menstrualom krvi. Još od vremena trudnoće roditelji djeteta se podređuju određenim zabranama, kako bi osigurali lak porođaj, napredak, zdravlje i život djeteta. Trudnica, a ponekad i otac djeteta, moraju izbjegavati određenu hranu koja bi mogla štetiti djetetu. Prilikom poroda mnogo se pažnje poklanja pupčanici i posteljici, kao sjedištima dvojne duše djeteta. Jedan od najčudnijih običaja je kuvada; prilikom porođaja muž legne u krevet i oponaša rodilju. Kod azijskog naroda Miao-cea otac poslije rođenja dvadesetak dana leži u krevetu, a žena se ubrzo nakon poroda brine o njemu i o djetetu. Taj je običaj najviše razvijen kod plemena u kojih je započeo proces raspadanja matrijarhalnih odnosa i formiranja očinskih rodova. Kuvada odražava težnju oca da na taj način potvrdi svoje učešće u rađanju djeteta i tako osigura pravo na očinsku liniju srodstva.

 

   U nekim je društvima uobičajna praksa ubijanja djece. Razlozi su različiti; neimaština, tjelesne mane, predrasude, magijski razlozi, prijevremenost poroda,...  Načini ubijanja djece su vrlo okrutni poput zakopavanja živog djeteta ili bacanja u rijeku. Blizanci se u nekim društvima smatraju nesrećom, dok ih u drugim smatraju obdarenima posebnim moćima (utjecaj na atmosferske pojave, lov, plodnost,...).

 

   U većine plemena izuzetan značaj imaju obredi inicijacije, tj. uvođenja dječaka i djevojčica u red zrelih članova zajednice. Oni dobivaju upute za život i polažu ispit zrelosti, vještine i izdržljivosti. Dječaci moraju pokazati lovačku i ratničku spremnost, a djevojke poznavanje ženskih poslova i obaveza buduće žene i majke. U nekim plemenima proces inicijacije se izvodio u etapama sukladno godinama života.

 

   Opće je vjerovanje da je žena za vrijeme menstruacije ne samo fizički, već i magijski nečista i zarazna za okolinu, kao i za svaki predmet koji dotakne. Mnoga plemena izoliraju žene u vrijeme menstruacije, kako bi neutralizirali opasne utjecaje za koje se pretpostavljalo da u to vrijeme zrače iz nje. Indijanci južne Kalifornije bi ugrijali pješčanu jamu užarenim kamenjem, djevojka bi potom sjela u nju, te bi je zakopali do glave i pokrili slamnatim šeširom. U tom bi položaju morala provesti nekoliko dana. Kod mnogih naroda slična su ograničenja bila nametana rodiljama, jer se vjerovalo da su zarazne. Zbog toga su morale biti izolirane sve dok im se ne povrati zdravlje i ne prođe opasnost. Shvaćanja da je žena za vrijeme menstruacije, kao i porodilja, nečista jače su naglašena kod patrijarhalnih plemena, a jasno su izražena i u religijama.

 

   Ostatke njstarijih oblika bračnih veza i porodice predstavljaju brakovi sklopljeni između srodnika, kao i dopušteni seksualni odnosi između srodnika. Prvobitno su brat i sestra bili muž i žena, a seksualni odnosi između roditelja i djece su i danas dozvoljeni kod nekih plemena. Brak između bliskih srodnika bio je normalna pojava u gotovo svih naroda starog svijeta (Egipat, Sumer, ...).

 

   Mnoga plemen djevojačku nevinost uopće ne cijene, a često je smatraju i smetnjom koju je nužno otkloniti prije braka. Prilikom obreda inicijacije djevojkama obično otvaraju i proširuju vaginu. U nekim plemenima se to obavlja u vrijeme puberteta, a u nekima još za vrijeme djetinjstva. Negdje defloracija slijedi početak slobodnog seksulnog života prije braka, a nekada se izvodi neposredno pred stupanje u brak. Postoji i običaj grupne bračne noći, u kojoj osim mladenaca najčešće sudjeluje djver, a u nekim plemenima i svi svadbeni gosti. Kod Auagila je nevjesta prve bračne noći spavala redom sa svim svatovima koji su joj donijeli poklon. ''Punalua'' brak, koji je još bio zadržan na nekim otocima Polinezije u 19. stoljeću, se sastojao u tome da je više braće živjelo sa više zajedničkih žena ili više sestara sa svojim zajedničkim muževima. Sama riječ ''punalua'' označava dobrog prijatelja, tj. intimnog druga. Herero Crnci iz jugozapadne Afrike sklapaju prijateljstvo između dva čovjeka uzajamnim poklanjanjem stoke, što svakom daje pravo da živi sa ženom ili ženama svog prijatelja. Još jedan običaj predstavlja ostatke grupnog braka, a to je nuđenje ženske osobe iz kuće gostu. Taj običaj nalazimo kod Eskima, američkih Indijanaca, plemena u Tibetu,... Kod tih naroda često nalazimo i običaj razmjene žena. Raširen ostatak grupnog braka predstavlja običaj sororata, po kojem udovac mora za ženu uzeti sestru svoje umrle žene, kao i običaj levirata, po kojem se udovica mora udati za brata umrlog muža.

 

   Poliandija je također jedan vid ostatka grupnog braka. To je običaj da žena ima više muževa ili zakonitih ljubavnika. Taj se oblik porodice javlja kod plemena sa materinskom linijom srodstva i matrilokalnim brakom. Poliandrija ili mnogomuštvo je jasan ostatak grupnog braka između grupe braće i grupe sestara. Kao najčešći primjer za poliandriju se navode plemena Tibeta, gdje tom obliku braka pridonosi i manjak ženskog stanovništva. Običaj sličan poliandriji je poliginija ili mnogoženstvo. To je običaj gdje jedan muškarac ima istovremeno više žena, a javlja se u sredinama gdje prevladava patrilokalni brak i gdje se izdvaja gornji sloj na osnovi razlika u društvenom položaju. Ona se često javlja kao privilegija rodovskih, seoskih i plemenskih starješina. Obično prva, tj. glavna žena uživa privilegije, a često jedina ima zaseban prostor za život. Arhaičniji oblik poliginije je običaj da se čovjek oženi sa više sestara. Taj je običaj bio vrlo raširen kod nekih američkih Indijanaca. Običaj poliginije je bio prisutan i na našim područjima, stoga je papa Stefan VI prekorio 886. godine ninskog biskupa Teodozija jer je Hrvatima dopustio da uzimaju po dvije žene.

 

    Običaji kojima se strogo propisuje izbjegavanje određenih srodnika, prisutni su u mnogim plemenima, a odražavaju zabranu odnosa koji u krjnjoj liniji odgovaraju odnosima u grupnom braku. Snagu i upornost ovih običaja najbolje odražava činjenica da se oni primjenjuju i u homoseksualnih odnosa. Ovaj običaj najčešće uključuje izbjegavanje punice i zeta. On se podudara sa matrilokalnim brakom i nastojanjem da se izbjegne incest. Izbjegavanje zeta i punice se zadržava u plemenima sa patrilokalnim brakom, ali je više naglašeno izbjegavanje snahe i muževljevih srodnika, u prvom redu svekra.

 

    U matrijarhalnim plemenima žena nije prelazila svome mužu, nego je ostajala u svojoj zadruzi, a muž ju je samo povremeno posjećivao ili je sasvim prelazio u njenu zajednicu. Postoje primjeri gdje mlada nakon vjenčanja ostaje u svojoj zajednici sve dok ne rodi prvo dijete. U gotovo svim plemenima Južne Amerike bračni par počinje život u obitelji ženinih roditelja, a nakon rođenja djeteta slobodno bira gdje će stanovati. Muškarac koji ima više žena prelazi na određeno vrijeme u grupu svoje najnovije žene, gdje svaka od njih dobije određeni prostor u kući. Proces prelaska iz matrijarhata u patrijarhat počinje najprije u bračnim odnosima. U vremenu prelaska iz jednog sustava u drugi velik utjecaj ima odnos između ujaka i nećaka, nazvan avunkulat, koji potječe iz matrijarhalnog sustava, gdje je ujak imao glavnu ulogu pri odgajanju nećaka. Simboličnu ulogu ujaka možemo naći u našim svadbenim običajima (prošnja, zdravica, narodni obred vjenčanja...). Reducirani i simbolični ostatak sačuvao se u običaju da se mladenci nakon vjenčanja vrate nevjestinoj kući. Tako su na otoku Šipanu mladenci prvu bračnu noć provodili u nevjestinoj kući, gdje bi se za mladence uredila i cvjećem okitila posebna soba. 

 

   Tajna društva

 

   Tajna društva muškaraca su bila rasprostranjena diljem Sjeverne Amerike i Afrike. Ona su se razvila u muškim kućama i usko su vezana uz obrede inicijacije. Postoji teza da su se ovakva društva razvila kao protuteža matrijarhalnom sustavu. Muškarci su nastojali tajanstvenim obredima držati u potčinjenosti žene i djecu. U procesu raspadanja rodovskog društva, tajna društva vjerskim zastrašivanjem potčinjavaju ostalo stanovništvo i postaju oblik vlasti koja se sve više zasniva na društvenom izdvajanju i ekonomskoj moći njihovih članova. I naše koledarske družine su nekada predstavljale tajna društva, čiji su članovi, kao duhovi pokojnika, svojim pjesmama i magijskim radnjama nastoje otjerati duhove zime i donijeti plodnost u novoj godini.

 

   Iz neposredne veze sa tajnim društvima razvija se kult poglavica. U mnogim plemenima se utjecaj vrača i vlast poglavica i kraljeva zasnivala na vjerovanju u njihovu magijsku snagu. Astralna je mitologija često određivala vlast kralja, ali i njezin kraj. Pri određenoj nebeskoj konstelaciji kralja su ubijali i birali njegovog nasljednika. Da bi se sačuvala mistična snaga, kralj je morao umrijeti, a njegovu moć je preuzimao novi kralj, kao simbol nove snage. U nekim plemenima poglavice i vračeve su ubijali sa prvim znacima bolesti ili starosti. Kralj je mogao biti ubijen i dok je bio zdrav i snažan, ako u borbi sa sinom ne bi uspio dokazati nepobjedivost. Svaki kraljev sin je imao pravo da napadne oca i zavlada umjesto njega, ako ga ubije.

 

   Kult pokojnika

 

   Posebnu brigu o pokojnicima nalazimo još u starijem kamenom dobu (Grupa autora, 1987 : 31). Način sahrane kao i grobovi koji su bili opskrbljeni darovima i žrtvama otkrivaju vjerovanje da mrtvi nastavljaju život i poslije smrti. Pogrebni običaji i način sahrane u mnogim plemenima sadrže osnovnu ideju odvajanja od živih i prelaska u svijet mrtvih. Pogrebni običaji odražavaju različita nastojanja; prekidanje pokojnikove veze sa svijetom živih, olakšan prelaz u drugi svijet, strah od mrtvaca, nastojanje da se pokojnik  sačuva u blizini. Vjerovanja i običaji vezani uz mrtve se modificiraju zavisno od društvenog i kulturnog razvitka pojedinog društva, ali se često uz novije odražavaju i stari običaji. Sahrana je vezana i uz društveni položaj. U svim plemenima sa matrijarhalnom kulturom postoji osobit strah od onih koji su umrli neprirodnom smrću; samoubojica, poginulih od groma, utopljenika... U nekim je plemenima Australije, Južne Amerike i Afrike bio običaj da dijelove pokojnikova tijela pojedu njegovi srodnici, kako bi se na taj način sjedinili s njim, produžili mu život i prenijeli na sebe njegove osobine. U nekim ranoneolitskim sahranama glave mrtvih skinute su i stavljene licem okrenute prema središtu. To je posljednji ostatak paleolitske tradicije, čiji razlog još uvijek ne možemo utvrditi. Možda krug kao simbol svemira sadrži neku dublju povezanost s tim rasporedom.

 

   Kod nekih plemena je prisutna praksa ubijanja staraca. Ubijali su ih za njihovo dobro, prije nego što njihova životna snaga iščezne. Starce su ostavljali na nekom pustom mjestu s malo hrane i pića, u napuštenim kolibama, davili ih ili sahranjivali žive. Starci su umirali dobrovoljno, moleći svoju djecu da ispune zadnji dug prema njima, tj. da ih ubiju. Smijeh prilikom smrti je usko povezan sa vjerovanjem da stare, koji su još u snazi, na drugom svijetu čeka sretan život.

 

 

   ZAKLJUČAK :

 

   Proučavajući različite kulture i običaje unutar njih nailazimo na raznovrsna, ponekad i oprečna shvaćanja svijeta koji nas okružuje. Vlastitu kulturu često smatramo kao dominantnu i na višem stupnju razvoja nego ostale. Ipak moramo biti svjesni da je ona samo odraz našeg percipiranja svijeta koje ne može biti niti točnije niti netočnije od shvaćanja drugih kultura. Svaka je kultura u potpunosti opravdana ako postoji društvo koje se pridržava njenih smjernica i prihvaća ih kao svoje.

 

 

   LITERATURA:

 

Špiro Kulišić : Neobični običaji ,Vuk Karadžić, Beograd, 1968.

Nenad Fanuko : Sociologija , Profil, Zagreb, 1997.

Michael Haralambos : Uvod u sociologiju , Globus, Zagreb, 1989.

Grupa autora : Religije svijeta , Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost , Zagreb, 1987.

 

   SUMMARY:

 

   The notion of culture incorporates the whole heritage of a group of people that recognizes that culture as it's own. It is taught and common. Although today almost the entire world is incorporated in a universal culture, within that culture we can find numerous diversities. Universal elements take on specific forms which are conditioned by geographic location, as well as by the beliefs of a society. Customs that occur under these influences are the attempts of man to rule the world and the forces he can't comprehend. Our own culture is considered to be natural, while we tend to discriminate against unfamiliar customs. We should bear in our mind that any custom we find illogical is just as logical as any of our own customs.

 

key words:

culture, customs, totem-worship, cannibalism, stellar bodies, marriage, secret societies, the deceased cult